Izdanje BiH
Izdanje Srbija
Serbia Edition
Serbische Ausgabe
Vijesti
Husref Musemić, nekadašnji fudbalski as - Čovjek s viljuškom u vremenu supe
Nedjelja, 22.06.2014.
09:19
Komentari
Kao igrač crveno-bijelih, u periodu od 1985. do 1989, na teren je istrčavao 87 puta i postigao 26 golova. U vreme kad se na prostorima od Vardara, pa do Triglava, igrao atomski fudbal, zaslužio je i poziv selektora, posle čega je ostvario zavidnu inostranu karijeru
Nedugo po kačenju kopački o klin nekadašnji miljenik "Zvezdinog Severa" Husref Musemić uskočio je u usijani trenerski rov i u tri navrata bio šef struke FK "Sarajevo". U jednom mandatu mu je pošlo za rukom da ponovi igrački podvig i prvenstvo završi na prvom mjestu (sezona 2006/2007) i kao šef stručnog štaba.
Svi koji su se u utorak 10. juna našli na konferenciji za medije u etnoselu Stanišić kod Bijeljine, povodom najave početka "Turnira prijateljstva 2014", nisu krili oduševljenje što su posle mnogo godina došli u priliku da vide Husrefa Musemića, jednog od glavnih promotera turnira na kojem snagu odmeravaju dječaci rođeni 2000. godine iz svih klubova sa prostora stare Jugoslavije.
– Do januara sam bio trener FK "Sarajevo" i onda sam otišao. U stvari, nisam otišao nego su me smijenili, jel! U više navrata sam sjedio na klupi "Sarajeva" i obično bio prvi, drugi ili treći, dok sam ovoga puta bio na četvrtoj poziciji. To je valjda sudbina nas trenera, da mogu da nas smjene kada hoće. Ali dobro i to je pošteno i korektno, nije problem.
Nedavno je Milovan Đorić za naš magazin izjavio da su srpski treneri nedovoljno zaštićeni. Da li je to i kod vas slična situacija po tom pitanju?
– Kod nas u Bosni su zaštićeni još manje, a-ha-ha... Dobro, malo je bolje otkako učestvujemo u evropskim takmičenjima i onda klubovi moraju više da poštuju pravila UEFA. Međutim, daleko je to od onoga kako bi trebalo da izgleda.
Šta zapravo treneri očekuju, kada prije dolaska u neku sredinu znaju i da je tanak igrački fond i da je tanka klupska kasa?
– Teško je, zaista, reći šta očekuju. Generalno, ključni problem je što uprave uglavnom imaju nerealne ambicije i teško je uklopiti se u takav ambijent. Pogotovo meni, jer sam čovjek koji nije baš rođen za ovo vrijeme.
Je l’ u smislu da ste čovjek s viljuškom u eri supe?
– A-ha-ha... Upravo tako, to još nisam čuo, odlična je ta!
Legendo, nedavno ste mnogo zabrinuli brojne navijače "Crvene zvezde" kada ste se obreli u bolnici. Šta je to bilo?
– Evo ima 13 mjeseci kako sam operisao srce i urađena su mi tri baj-pasa. U problemu sam se našao malo zbog genetike, a malo više zbog stresa, odnosno uglavnom zbog stresa. Oduvijek sam živeo sportski, bez pića i cigareta, ali danas nema pravila. Htio bih da iskoristim ovu priliku i zahvalim delegaciji navijača "Crvene zvezde" koji su mi bili u posjeti i tako ulili dodatnu snagu da što prije ozdravim.
Da li je tačno da se pogodilo da u isto vrijeme u bolnici bude i Ivica Osim?
– Jeste, Švaba je bio u sobi pored moje i pošto je noću bilo hladno odnio sam mu jednu grijalicu. Naime, iako je ta klinika na zavidnom nivou, morali smo malo da se dogrevamo. On reče da ne treba, na šta sam mu uzvratio da će videti kako će mu trebati.
Šta radite dok čekate na sledeći posao?
– Srećom te postoje ovi kablovski operateri, tako da gledam veliki broj utakmica širom zemaljske kugle. Ponekad i pretjeram u tome, tako da fudbal umije i pomalo da mi dosadi. U tim trenucima se opuštam u gledanju košarke koju obožavam. Ispratio sam pažljivo ovosezonsko učešće "Zvezde" i "Partizana" u Evroligi, a kada vidim 20.000 ljudi u "Areni" bude mi još teže kada se sjetim gdje je danas naša KK "Bosna".
Dokle mogu da doguraju Safet Sušić i njegovi izabranici, uprkos porazu u premijernom nastupu na Mundijalu?
– Oni su napravili veliku stvar i samim plasmanom na Mundijal, pošto nas prije nije bilo na velikim takmičenjima. Dobro bi bilo kada bismo prošli u drugi krug, mada u sportu nema minulog rada, nego je deviza da stalno može više i bolje. Pobjedili smo na dvije prijateljske utakmice i tako se stvorila pozitivna atmosfera.
Vi niste pristalica teze da nije preporučljivo pobeđivati na kontrolnim mečevima?
– Ne mora to ništa da znači, jer kada pogledate realno, bolje je imati pozitivnu atmosferu tako formiranu, nego da izgubiš sa 2:0 i sigurno u svlačionici ne bi štimalo kako treba. Najbolji primjer koliko je bitna svlačionica je slučaj reprezentacije Francuske koja je na prošlom svjetskom prvenstvu imala sjajan tim, sa velikim zvijezdama. Međutim, imali su katastrofalno loše odnose između igrača i ispali su u prvom krugu. Baš je važna ta dobra atmosfera u svlačionici.
Hajde da se malo vratimo u vreme kada si tresao mreže "Zvezdinih" rivala. Navedi neka imena tvojih "ispisnika"?
– Bio sam u generaciji sa Mrkelom, Piksijem, Borom Cvetkovićem, Jankovićem, Boškom i Milkom Đurovskim, Elznerom, Marovićem, a onda su stigli Binić i mladi Prosinečki.
Kako biste okarakterisali tu lošu procjenu Ćire Blaževića kada je Zvezdi poslao takvu igračinu?
– Ma događaju se takvi primeri širom svijeta i brojnim trenerima. Jednostavno, ne odgovara svakom igraču svaka sredina, da bi pokazao sve što zna.
Da li je moglo na prvu loptu da se vidi kako će Robi biti veliki as?
– On je stigao pred kraj prvenstva, kada je nas ostale već sustizao umor i bukvalno smo jedva čekali kraj lige. U toj situaciji stvorio se prostor za njega i odmah se vidjelo da zna da igra. Naravno, ko zna šta bi bilo da sada pokojni Vasović nije vjerovao u Prosinečkog i dao mu pravu šansu. Ipak, mislim da je presudno bilo što su mu čelnici kluba odobrili odlazak na omladinsko SP u Čile.
Zar je postojala mogućnost da mu ne odobre?
– Naravno! Sjećam se da su Džajić i Vasović vodili polemiku da li je u interesu "Zvezde" i Roberta Prosinečkog da on ode u Čile. Naime, Vaske je zastupao tezu da je to nekakav običan "koka-kola" ili "pepsi kup" i da nema potrebe tamo da ide. S druge strane, Džaja je smatrao da je njemu tamo mjesto i tako je Robi proglašen za najboljeg igrača tog sada legendarnog šampionata.
Po čemu najviše pamtite vrijeme provedeno u "Zvezdi" i Beogradu?
– Uglavnom po dobrim događajima, jer kao i u svakom drugom poslu bude i nekih ružnih stvari. Svi smo bili mladi, puni energije i snage, putovalo se, davali su se golovi, bilo je novca, svega je bilo! Što bi se reklo, nismo ni u čemu oskudjevali.
U čemu je bila tajna tvojih dobrih igara u crveno-bijelom dresu?
– I kao igrač sam to shvatio, a i danas kao trener učim igrače, da steknu tačnu svijest o onome šta znaju i šta mogu i da ne izmišljaju ništa! Šta je trebalo, da uzmem loptu i driblam?! To bi bilo suludo. Bog mi nije podario taj talenat i zato sam radio ono što sam najbolje znao, da čekam centaršut i zabijem gol glavom. Sada su neka druga vremena za igrače, jer mi do 28. godine nismo mogli da odemo napolje, dok danas, svuda na prostoru stare Jugoslavije, igrači odigraju tri-četiri meča i postignu tri-četiri gola i odmah idu u pečalbu. Roditelji tu odigraju glavnu ulogu, zajedno s menadžerima. I što je najgore od svega, većina se mahom vrati posle šest mjeseci.
Podsjetimo naše čitaoce, gdje si nastavio karijeru?
– U škotskom "Hartsu", tada je baš bilo teško pronaći adekvatan angažman. Imaš 28 godina, a treba da budeš zdrav i da igraš dobro i da te neko hoće.
Sigurno vam je ležao taj njihov stil igre s loptom u vazduhu?
– Eh, znali su bogami Škoti s njom i kad je na travi! Zanimljivo je moje iskustvo sa prve škotske utakmice koju smo igrali protiv "Seltika" i izgubili sa 3:1. Naime, čim bi lopta odletila na tribine, publika je blizu i istog sekunda je vraćala nazad. Niti se ko valja po terenu da bi ušao fizioterapeut, niti koga nose van terena, niti koga zalivaju vodom da bi mogao da predahneš. Ma kakvi, bilo je kao u košarci, non-stop se igralo. Šta je ovo, gdje sam ja došao, pomislio sam u jednom trenutku, a-ha-ha..
Nekadašnji asovi imaju običaj duboko da uzdahnu kad vide kakve brojke se danas vrte kod imena prosječnih fudbalera. Kako gledaš na tu nepravdu?
– Ja ne razmišljam na taj način i srećan sam što sam igrao kada sam igrao. Na kraju krajeva, šta znači novac?! Kao solidan igrač, nosio sam dres velikih klubova, živio sam lijepo, putovao i ništa mi nije nedostajalo. Sve u svemu, zadovoljan sam.
Na koji način obično iskoristiš slobodno vrijeme?
– Posvećen sam porodici, imam dvojicu sinova – Amara od 14 i Emira od 15 godina. Obojica treniraju fudbal, stariji je golman, a mlađi igra i dobro se služi lijevom nogom. Uopšte nisam opterećen u vezi s njihovom eventualnom karijerom, važno da zavole sport i uživaju u njemu i uvijek budu u dobrom društvu.
S kim se družiš od bivših saigrača?
– Imamo jedan lijep običaj da se okupimo i to u organizaciji našeg kapitena za druženje u liku Faruka Hadžibegića. On samo najavi dolazak iz Pariza i ne pita nikoga od nas imamo li vremena ili ne, nego samo kaže da ćemo se sutra vidjeti tu i tu. Tom prilikom evociramo uspomene na naše lijepe igračke dane.
Ko se sve nađe za stolom?
– Standardna ekipa – Janjuš, Pašić, Kapetanović, Ferhatović, Vukićević, Merdanovići... Takođe, stalno sam u kontaktu sa Boškom Đurovskim, makedonskim selektorom, dok sam Milka prije nekoliko godina vidio u Sloveniji, kada sam bio sa "Sarajevom" na pripremama.
Kakav je Milko?
– Isti! To je takav tip čovjeka koga moraš malo bolje da upoznaš da bi znao kakav je tačno. Milko je pravi!
BRINE ME UMOR VELIKIH MAJSTORA
Svjetski šampionat u Brazilu se zahuktava. Šta očekuješ u predstojećim okršajima?
– Bojim se zbog umora velikih majstora kako će to sve izgledati, kako turnir bude odmicao. Ipak, iza njih je naporna sezona i veliko je pitanje u kojoj mjeri su uspjeli da se regenerišu. Znam da svi oni kažu kako je velika čast igrati na svjetskom prvenstvu za svoju zemlju, međutim, treba imati snage i odigrati na željnom nivou. Isto tako, brinem se da li ćemo budni dočekati početak utakmica koje se igraju tamo posle ponoći.
TURNIR PRIJATELJSTVA 2014. VRAĆA POVjERENJE MEĐU KOMŠIJAMA
Postoji li mogućnost da "Turnir prijateljstva 2014" jednog dana preraste u Ligu prijateljstva?
– Teško je to izvodljivo, nažalost, iz bezbroj razloga. Svi znamo da nam je svima fudbal pao na niske grane po pitanju kvaliteta. Ali, šta je tu je. Drago mi je što se Savo Milošević dosjetio da organizuje takav turnir mlađih kategorija u svom rodnom kraju, čime je pokazao da nije samo bio veliki igrač, nego da je i veliki čovjek koji na taj način želi da se revanšira sredini u kojoj je ponikao. Turnir će poslužiti i da se vrati poljuljano povjerenje između naših naroda i da neki novi klinci učine taj prvi korak u građenju novih prijateljstava.
Zašto je ta priča mogla da prođe u košarkaškoj varijanti?
– Drugačiji je to sport, igra se u dvorani, manji je prostor, manje navijača... A kad smo već na terenu košarke, moram da kažem da se često sjetim KK "Bosna". To sjećanje mi još teže padne u trenutku dok gledam kako "Partizan" dobija "Real" ili "Makabi", pred 20.000 ljudi, dok "Bosna" igra tamo s nekim...
Piše: Milorad Plazinić
Izvor:
FK Sarajevo