Gondolijeri tonu kao i Venecija

Od turizma se u Veneciji dobro živi i brzo zarađuje. No, nije tako i u zanatstvu. Graditelji jednog od simbola Venecije možda i najpoznatijeg, gondole, jedva sastavljaju kraj sa krajem.

Đanfranko Vjanelo pravi gondole. Bez ikakvog plana ili crteža, on na neobrađenom drvetu skicira sastavne elemente tog simobola Venecije. "Prvo su to samo komadi drveta, ali iz te mase nastaje jedan od najljepših dragulja brodogradnje", kaže Vjanelo.

10 godina obuke

Ipak, ta umjetnost polako odumire. Đanfranko Vjanelo s velikim naporom održava svoj skvero, kako Venecijanci zovu radionice za gradnju gondola. Za novu gondolu dobije oko 30.000 eura. Kada se odbiju troškovi za skup materijal, ne ostaje mnogo novca. Istovremeno, opada i potražnja za gondolama.

"Venecijansko umjetničko zanatstvo je kolijevka kulture. Evropa ne bi bila ono što je da nije našeg slikarstva, stolarstva, oblikovanja stakla i brodogradnje", kaže Vjanelo. Njegovim šegrtima predstoji 10 godina obuke. Tek tada mogu da se nazovu majstorima sjekire. Ipak, mali je broj onih koji se u Veneciji interesuju za taj tradicionalni poziv.

"Većina mojih vršnjaka želi da na brzinu zaradi novac. Ali, građenje gondola to ne omogućava. Meni je važno da radim ono što mi pričinjava zadovoljstvo", kaže šegrt Frančesko Stengel.

Mušterijama brodograditelja - gondolijerima, ipak je lakše: ako se pogode dobri gosti, za sat vremena vožnje mogu da zarade i do nekoliko stotina evra. Tako se novac za kupovinu gondole brzo vraća. Ali, bez graditelja nema ni gondola, a gondolijeri to ne žele da komentarišu. Isuviše se pribojavaju za svoj posao.

Zanat u nestajanju

U turističkoj branši u Veneciji novac se brzo zarađuje, ali ne u zanatstvu. Na Trgu Svetog Marka preko cijele godine ima turista koji samo za kapućino plaćaju 10 evra. Za to vrijeme, 28-ogodišnjem Kristijanu Dorditu, najmlađem vlasniku brodogradilišta u Veneciji, koji godišnje napravi oko četiri gondole, od toga ne ostaje mnogo.

"Mnoge moje kolege su već prodale svoj skvero. Novi vlasnici su od toga napravili hotele, vikendice, ili čak privatne kućice-čamce. Neki su morali da zatvore radnju, jer su se komšije žalile na neprekidnu buku brodogradilišta", kaže Dordit.

Tako nestaje stari zanat drvorezaca, koji svaku gondolu individualno dekorišu. "Kad mi odemo, znanje se neće dalje prenositi na mlade", kaže Antonio Peroni, a Đanfranko Vjanelo podsjeća: "Turizam je od vlasnika hotela i gondolijera napravio bogataše, ali ne i od nas zanatlija. Mnogi od nas su napustili grad jer nema posla. Ako se ovako nastavi, uskoro će turisti šetati lijepom beživotnom kulisom, bez Venecijanaca".

Skvero u San Trovasu već je doživio tu sudbinu. Gondole stoje tamo samo kao ukras za turiste.

Niko ih više ne gradi.