NavMenu

Ivon Jafali, voditeljka TV Studio B - Vodič kroz kulturu Beograda

Izvor: Mozzart sport Četvrtak, 12.05.2011. 14:03
Komentari
Podeli

(Foto: mozzart sport)

Uzmemo li da je bar svakog desetog, dvadesetog ili tridesetog gledaoca provela kroz beogradsku kulturnu scenu još od vremena kada je kao učenica XII beogradske gimnazije stigla na Tinejdž TV, razumljivo je zašto Ivon Jafoli opstaje kao neminovnost na javnoj sceni. Menjali su se gradonačelnici i politike kulturnih institucija, a voditeljka gradske televizije ostala je simbol prestoničkog duha

Šarmantna Beograđanka, voditeljka TV Studio B, uspela je za mnoge nemoguće – Ivon Jafali promenila je bioritam svojih gledalaca zamenivši im jutro za noć. Unazad deset godina prosečni ranoranioci, oni koje je navikla da ih u poslednjem satu emisije "Beograde, dobro jutro" obaveštava o kulturnim događajima u Beogradu, sada to slušaju i gledaju posle ponoći, uz emisiju "Još uvek budni". Nije da drugi voditelji ne znaju šta se u gradu dešava, ali kada čovek navikne da ga kroz koncerte, bioskope, pozorišta i izložbe šeta godinama jedna osoba, sat-dva pomerenog spavanja ne znači mnogo. Uzmemo li da je bar svakom desetom, dvadesetom ili tridesetom gledaocu bila kulturni vodič kroz Beograd još od vremena kada je kao učenica XII beogradske gimnazije stigla na Tinejdž TV, a kasnije vodila Videodrom, Ritam Beograda i Demoviziju, razumljivo je zašto je ne menjaju. Menjali su se gradonačelnici, politike kulturnih institucija, a voditeljka gradske televizije ostala je, nije uopšte preterano reći - simbol duha Beograda.

Muzika i pozorište jesu njen fah, ali za nju nikada nije bilo problema. Nema struje? Zove Elektrodistribuciju, a taksiste, komunalce svih fela i putare veovatno još uvek noću sanja, iako na tom radnom mestu nije već niz godina. Zato verovatno nema Beograđanina koji od nje nije čuo kada u njegovoj ulici neće biti vode, a nema ni tog u Srbiji ko nije bar na televiziji gledao neku od manifestacija koju je ona vodila.

Razgovor s Ivon počinjemo konstatcijom da mnogi mladi neafirmisani sportisti mogu da zahvale Studiju B, a naročito jutarnjem programu, za svoje prvo pojavljivanje u javnosti.

- Baš smo u društvu pre neki dan o tome komentarisali. Ne znam da li bih mogla da se bavim sportskim novinarstvom, verovatno to naučiš, ali osećam strast u navijanju kad gledam košarku. Studio B je oduvek imao koncept promovisanja mladih talentovanih ljudi, a moje lično veliko i značajno iskustvo, kada je sport u pitanju, je to što su me pozvali da budem zvanični voditelj Evropskog prvenstva u vaterpolu. Samo kada se setim utakmice Srbija - Mađarska...

Nisu vas puštali u bazen da pripomognete?

- A-ha-ha… Nisu, ali se sećam da sam bila u velikoj frci. Uvek postoje razna sujeverja, naročito kada su u pitanju rezultati u poslednjim minutama utakmice, pa sam samo molila boga da ne dozvoli da izgubimo sad kada sam ja oficijelni spiker prvenstva. Doživela bih to kao lošu karmu. S druge strane, bio je mnogo dobar osećaj kada se sve završilo, kada smo osvojili zlato i postali evropski prvaci.

Šta vam je odatle ostalo nezaboravno?

- Sećam se, bilo je lepo vreme… Leto, idem preko Slavije, svi Beograđani sviraju, pozdravljaju me, nose zastave i slave pobedu. Jako mi je drago što sam u svojoj karijeri bila sastavni deo te priče.

Pamtite li posebno gostovanje nekog od klinaca koji se bave sportom za koji niste ni znali da ga neko trenira u Beogradu?

- Bilo je i takvih. Gostovali su neki mladi ljudi koji igraju odbojku na rolerima. Ne mogu da se setim kako se zove taj sport, ali mi je bilo fascinanto da u Beogradu postoje fanovi i takve discipline. Jednako interesatno mi je bio kada je Marko Stojanović počeo da promoviše karling. A pošto volim da provodim bar deo letnje pauze na Adi Bojani, i kajt mi je zanimljiv. Uvek sam se vezivala za te adrenalinske sportove jer to je neka vrsta kulture i načina življenja. Kao i muzika.

Jeste li se oprobali u nekom adrenalinskom sportu?

- Jaooo, nisam. Više sam posmatrač, nekoliko mojih drugara su kajteri. Više sam tip koji kada ima odmor, voli da se odmara, a ne da bude fizički aktivan. Ali ta borba s vetrom mi je zanimljiva.

Šta je najekstremnije što ste dosad probali?

- Nisam ja uopšte preterano hrabra po tom pitanju. Imam strah od visine, pa nikakva skakanja, bandži i slično, nisam isprobavala. Dugo godina sam letovala na Rosama, tamo je skoro obavezna škola ronjenja, svi su nekako zaljubljeni u ronjenje. Ali evo, prijatelj me podseća da sam skakala u vodu s Prokopa. Visina je oko deset metara.

A ronjenje?

- Da, ali strah me je da ću ostati bez vazduha.

Mislili smo da se bojite od onoga što može da naiđe u vodi.

- Ma nije, obožavam životinje i volim da otkrivam. Susret s podvodnim svetom, ta tišina koju doživiš kada se spustiš sedam metara ispod nivoa mora… To je božanstveno. Eto, ronjenje s bocom je moj vrhunac hrabrosti.

Da li ste se okušali u ronjenju i negde izvan Rosa?

- Prethodnih godina dosta sam putovala na udaljene destinacije, ali kako volim životinje, bilo mi je zanimljivije da na Kubi plivam s delfinima. Delfin te poljubi, a ti mu se držiš za peraja dok te vozi po vodi. Prošle godine smo bili u Meksiku, u mestu poznatom po izletima brodićem do dela odakle ljudi sa 150 metara gledaju kitove. Više mi je to fascinacija nego da se nađem u nekoj priči u kojoj sam aktivna.

(Foto: mozzart sport)

Sve pomeunte aktivnosti su letnje. Šta je sa zimom?

- Definitivno sam letnji tip, mada je sve veći broj ljudi oko mene koji su zaljubljenici u skijanje ili bord. Volela bih da možda već sledeće sezone probam da naučim da skijam. Kažu da za to nikada nije kasno… Zvuči ohrabrujuće.

Kažu, ko vozi rolere, lako mu je...

- Vozim rolere. To je prvo što sam naučila. Obično deca prvo nauče da voze bicikl, a ja sam stala na rolšule. Dobila sam ih od tetke koja živi u Holandiji. Osam točkova i kočnica, to mi je bilo nekako sigurno.

Gde je bilo prvo isprobavanje?

- Tašmajdan mi je bio u kraju, tu smo sve prvo isprobavali: rolšule, ljuljaške, penjanje na visoko... Sad to deluje smešno, ali kada si mali, raketa na Tašmajdanu, uz koju smo se peli, predstavljala je ozbiljnu visinu.

Ko je bio oslonac, za svaki slučaj?

- Deka. On je bio tu da me čuva.

I da nosi flastere?

- Da, i da nosi flastere. Dešavalo se da su mi ti flasteri veoma potrebni. Imali smo kuću u Sloveniji, gde sam kao baš mala htela da fasciniram nekog dečaka pokazujući mu kako sam brza na rolšulama. Na kraju se sve završilo s rukom u gipsu.

A kako je došlo do toga da vas odvedu u glumački studio kod Mike Aleksića?

- Pozvala me je mamina prijateljica, koja je bila kostimograf RTS-a. Trebalo im je u tom trenutku neko drugačije dete za emisiju "Ključ za sve brave". Mislim da sam u potpunosti ispunjavala te kriterijume. Otišla sam sa šest godina i sjajno se uklopila, kao dete koje je došlo da se igra u studio na Košutnjaku, nemajući nikakvu frku od kamere.

Prvo ste krenuli kod Mike, pa su vas potom zvali u emisiju?

- Ne, suprotno. Pojavila sam se u Košutnjaku na poziv te mamine drugarice, prošla neku malu audiciju i postala deo ekipe emisije. Potom je Mika Aleksić došao da pogleda svoje ljude, Nikolu Koju i još neku decu, što je uvek i činio. Video je mene i rekao mojoj mami, koja je tamo revnosno provodila sa mnom dane i noći: "Ovo dete da mi odmah dovedete". Tako se dogodilo da nisam polagala audiciju kod Mike, što je bila retkost.

U "Ključu" je bilo još dece. Da li je neko od njih današnji glumac, voditelj?

- Bilo nas je šestoro-sedmoro, ali svi su kasnije, osim Koje, otišli u neke druge vode. Mika jeste stvarao buduće glumce, ali stvarao je pre svega dobre ljude. Uvek je govorio: "Ćero (ili sine), dobro je da se naučiš životu i određenim pravilima". Uvek je prepoznavao koji su budući potencijali u toj deci.

Da li je prva slava prošla zapaženije u kući? Bar da ne mora da se sprema krevet, soba, iznosi smeće...

- Ma kakvi... Što kaže moja mama: "Da je tata ostao živ, imali bismo hiljadu takve dece". Bila sam veoma dobro dete. Mama se zaista žrtvovala, pored svog posla ostajala je uvek sa mnom u studiju, a bilo je i noćnih snimanja. Pri tom sam išla u osnovnu školu "Drinka Pavlović", koja je prilično stroga škola. Zato nisam imala nikakve mogućnosti za kompromis, kakve sada imaju deca glumci. Gradivo je moralo da se stiže. Ja sam se igrala u studiju u Košutnjaku, a baš to me je predodredilo za dalje bavljenje poslom. Pitaju me: "Kako to da nemaš tremu na javnom nastupu?" Pa zato što mi još uvek posao predstavlja igru.

Sa šest godina zaradili ste i prvi novac. Da li je bilo nešto posebno što ste želeli da kupite, a plaćeno je tom zaradom?

- Mene je tada najviše zanimalo kako će mi izgledati sveske i torba. U to vreme, setiće se predstavnici moje generacije, bile su veoma popularne pernice na sprat. E to mi je bilo najvažnije. Znam da sam patila za nekim gumenim čizmama koje su sad postale silno popularne, a i u to vreme su se nosile. Ali mama se nije slagala da ih kupimo.

Po čemu još pamtite detinjstvo?

- Ako kažem po bezbrižnosti, biće to opšte mesto, ali je to vreme zaista bilo bezbrižno. Pamtim i po neverovatnoj ljubavi prema mami i našem druženju, kao i po kvalitetnom vremenu koje sam provodila sa svojim dekom. Takođe i po putovanjima. Bili smo porodica koja je mnogo putovala, do četvrtog razreda obišla sam čitavu Evropu. Zatim po odlascima u Dudovicu, gde smo imali vikendicu, pa po druženju sa seoskom decom i u Izolu u Sloveniji, gde smo takođe imali kuću… Morala sam da progovorim i na slovenačkom da bih se približila toj deci.

A šta je činilo beograski deo detinjstva?

- Imali smo divnu naviku da se porodica okupi za vikend. Odlazili smo u duge šetnje na Topčider, potom negde na ručak. Detinjsvo pamtim i po tufahijama u Šeheru, ćevapima u Ušću i Kumbariji, jagnjetini kod Race u Boleču, pa i po strepnji kada idem kod Mike Aleksića u grupu, a nisam završila domaći zadatak.

U čemu su se sastojale Mikine sankcije?

- Moram priznati da je prema meni bio blagonaklon. Možda sam jedanput ili dvaput, a dosta godina sam bila tamo, imala to čuveno "odlaženje na hlađenje". Što bi Mika rekao: "Ajde, ćero, sad izađi. Malo se umij i razmisli o ponašanju na času."

Ko je bio zaslužan za vaše interesovanje za muziku?

- Nama je to nekako genetski. Tata, koga smo nažalost rano izgubili, bio je u grupi "Crni panteri" kada sam imala tri godine. Svi članovi benda bili su Zairci, i to vrlo talentovani, budući da muzički gen definitivno postoji kod afričkih naroda. Ja sam volela klavir, ali onda smo se ipak odlučili za gitaru. Mama je hipi generacija, pa nije želela nikakve pritiske kada sam ja u pitanju, a deka je bio vojno lice.

Odrastali ste u vakumu vojnog lica i hipi pokreta?

- Bilo je to baš zanimljivo. Naučila sam se disciplini koja mi je neophodna, a s druge strane mogla sam da posmatram kako izgleda neko ko je slobodnog duha i liberalnih pogleda na svet.

Da li su se majka i otac upoznali na nekom koncertu?

- Upoznali su se na svirkama u Domu omladine. Tata je imao sumanuti talenat sviranja bas gitare na leđima, to je onda bila fascinacija. Postojala je čitava ekipa iz Lole Ribara, sedam Beograđanki je bilo zaljubljeno u sedmoricu Zairaca. Svi su se venčali i žive po Evropi, niko se nije zadržao u Beogradu. I naši, odnosno, mamini i tatini planovi, takođe su bili vezani za Evropu, ali zastali smo u trenutku tragedije.

Sećate li se prvog koncerta na koji vas je majka odvela?

- Mislim da su to bili Kolibri.

A onaj zanimljiviji, tinejdžerski?

- Sećam se, to je bio Haustor. Baš sam o tome nedavno pričala s Darkom Rundekom. Bilo je u to u prvoj godini srednje škole, tada sam prvi put mogla da ostanem do kasno u izlasku. Recimo, kada sam se preselila na Vračar, sva deca su mogla da budu u parku u Sinđelićevoj do deset uveče, a ja do pola devet.

Koji je bio preloman trenutak kada ste se izborili za duže izlaske?

- Bilo je to prvo značajnije razdvajanje s mamom. Na prelazu iz osmog u prvi razred srednje škole, otišla sam da smimam film "Hepiend", u režiji Miloša Radovića. Dva meseca sam živela u Dubrovniku i mesec dana u Parizu. Posle toga se podrazumevalo da mogu u prvoj godini srednje škole da odem i na neki koncert. Ili bar da stojim i gledam moju simpatiju ispred Akademije, pošto tada još uvek nisam ulazila u taj klub.

Koje vam je bilo glavno mesto za izlaske?

- Bežali smo s časova u SKC.

Kada ste kao tinejdžerka ušli u glumačke i voditeljske vode, da li ste posebno želeli da upoznate neku javnu ličnost?

- Nisam imala neke preterane želje, ali bilo mi je zanimljivo kada sam upoznala Bajagu. Bila sam tada druga godina srednje škole, otišla sam da radim neki prilog, a prilazi mi Bajaga i kaže: "Mala, pratim to što radiš, super je." Moram da priznam da mi je prijalo.

(Foto: mozzart sport)

Koji je glumac ili muzičar u tom srednjoškolskom društvu bio glavni frajer?

- Miloš Buca, bubnjar u Disciplini kičme. Sada je on već tata i zna za to, a bio je lokalni baja u koga su devojčice masovno bile zaljubljene, pošto je bio potpuno isti kao Ian iz Kalta. Zbog njega smo masovno odlazile na Akademiju.

Odete li i sada ponekad na Akademiju?

- Bila sam prošle godine. Ne sećam se šta je bio povod, možda koncert grupe Kanda, Kodža i Nebojša. Dobra svirka uvek je povod za odlazak na Akademiju. Imala sam jedan period potpunog ispiranja mozga eletronskom muzikom, tad nešto nisam bila dobra s rokenrolom, ali vreme se promenilo i vratila sam se dobrim starim stvarima.

Koji koncert priželjkujete u Beogradu?

- Džejmirokvaji, mada će to biti u Novom Sadu u okviru Egzita. Jedan od koncerata u kome sam zaista uživala priredili su mi Stonsi. To je koncert od koga živiš narednih nekoliko meseci. Volela bih, ako za to postoji ikakva mogućnost, da nam se oni još jednom vrate.

SAVA KOD OSTRUŽNICE

Gde u Beogradu leti volite da odete na kupanje?

- Sada je to Sava. Moj momak, koji živi u Americi i bavi se poslom vezanim za vodu, a Beograđanin je, zgražava se nad tim. Pita me da li je moguće da se kupam u Savi znajući za komunalne probleme, odnosno da čitav ispust ide u Savu... A ja to sve nekako prebrodim i zaboravim. Imamo mali brodić, isplovimo ka čistijem delu, prema Ostružnici, i tu se kupamo. Ne možemo da odolimo.

izvor :

Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Industrija, Saobraćaj, Finansije

Grad ustupa privatnicima više od 30 zemunskih i palilulskih autobuskih linija - Spreman nacrt JPP na deset godina, posao težak pola milijarde evra

Gradske linije na potezima 100 i 700, kao i još nekoliko linija koje prelaze preko Novog Beograda i Zemuna, definitivno će biti ustupljene privatnim prevoznicima. Danas se održava hitna telefonska sednica Privremenog organa grada, na kojoj je od 100 tačaka, najvažnija upravo ona koja se tiče Odluke o usvajanju predloga projekta javno-privatnog partnerstva u obavljanju javnog prevoza na pomenutim linijama. Nacrtom ove odluke predviđeno je

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.