Ratko Raša Radovanović, proslavljeni reprezentativac i as Bosne, s kojom je bio prvak Evrope, trenutno je van košarke. Vreme provodi u svom kafiću RR na Žarkovu i za Blic vraća film karijere i sarajevskih dana.
Radovanović jedini je živi osvajač kompletne kolekcije zlata jugoslovenske košarke: Olimpijsko (Moskva 1980), svetsko (Manila 1978), evropsko (Lijež 1977) i klupsko (Bosna 1979). Dok gleda slike i uspomene igrača, bivših i sadašnjih, i trenera, okačene na zidu kafića, vraća film karijere i gledamo u budućnost.
Nema vas u javnosti šest godina. Zašto?- Ja sam 14 godina bio prisutan u javnosti, dok sam bio funkcioner u FMP-u. Dobro dođe mali predah, ne treba se ni stalno pojavljivati, dosadiš narodu - kroz smeh će za Blic dobrućudni džin iz Nevesinja.
Četvrti ste najtrofejniji jugoslovenski košarkaš na večnoj listi, posle Dalipagića (12), Kićanovića i Dražena Petrovića (po 10)?- Ranije nisam o tome razmišljao, sada mi to mnogo znači. Čast je biti među ovakvim legendama. Od 23 miliona tada Jugoslovena biti među 12 najboljih igrača je uspeh, a tek biti nosilac igre... San svakog sportiste je odlazak na Olimpijske igre, a pogotovo kada na njima osvojite medalju. Ne zanemarujem šampionat sveta, pre svega onaj u Manili kada smo pobedili svih devet utakmica. Pamtim i Evropsko prvenstvo u Liježu, kada su nas novinari pritisli da smo kao pustili meč Čehoslovačkom, da bismo izbegli Ruse, međutim dobili smo i Italijane i Ruse sa po 20 razlike.
Koja je medalja najdraža?- Iz Orleansa 1974, kada smo bili juniorski prvaci Evrope. Ta medalja je početak, a svaki početak je najlepši, posle kreću uspesi, zato je ova najdraža.
U Grenoblu 1979. Bosna je postala šampion Evrope?- Sve je bila lepa priča, sjajan tim, sjajan grad. U to vreme sve je bilo podređeno KK Bosna, imali smo sreću što se sve poklopilo - tim, ljudi koji su vodili klub, grad... Čitavo Sarajevo je živelo za klub. U početku smo bili blizu prvog mesta, koje nam je bežalo, nikako nismo uspevali da budemo prvaci. Uspeli smo kasnije, bilo je lepo biti šampion Jugoslavije, osvojili smo i evropsku titulu 1979.
Kada ste završili karijeru 1990, vratili ste se u Sarajevo, koji ste morali zbog rata da napustite?- Vratio sam se tamo, krenuo sa biznisom, otvorio stomatološku ordinaciju, ali sam morao da napustim Sarajevo. Tada nismo mogli odmah da shvatimo šta se dešava. Ranije, u jednom sarajevskom ulazu živeli su Srbin, Hrvat i musliman, nikad se niko nije delio po nacionalnosti. Sarajevo je bio grad u kojem su vojnici uvek bili najbolje primljeni.
Ima li nostalgije? Nosite li Sarajevo u duši?- Nema, prošlo je sve. Jedino me prijatelji vezuju za taj grad, navraćam u Sarajevo, imam svoje društvo s kojim pijem piće. Ne nosim ga u duši... Mnogi su otišli iz tog grada, nije on sam po sebi interesantan, već ljudi koji su živeli u njemu. Sarajevo su činili velikim Zdravko Čolić, Bijelo dugme, Indeksi, Emir Kusturica... Moj prvi dolazak posle završetka karijere u Sarajevo bio je finalni turnir ABA lige 2005. Bilo mi je drago da sam dočekan ovacijama i skandiranjem pune dvorane nakon svih dešavanja devedesetih godina.
Vule Vukalović, koji vas je doveo iz Nikšića, obeležio je sarajevsku košarku?- Vule je u Sarajevu napravio mnoge sportove: odbojku, košarku, šah - bukvalno sve. Znao je kako treba, stvorio je Bosnu, jedinog evropskog šampiona bez stranaca u timu. Doveo je mladog, ambicioznog i radnog trenera Bogdana Tanjevića, koji je zajedno sa nama igračima stasavao.