NavMenu

Emir Hadžihafizbegović, glumac - Mjera je tačka sudara slobode i odgovornosti

Izvor: Politika Srijeda, 07.08.2013. 10:46
Komentari
Podeli

Emir HadžihafizbegovićEmir Hadžihafizbegović

Od 41 uloge koje sam do sada ostvario u filmu, samo je devet glavnih uloga. Ja sam svoju karijeru gradio na epizodi, kaže bosanskohercegovački pozorišni, televizijski i filmski glumac Emir Hadžihafizbegović, koji je debitovao u "Ocu na službenom putu" Emira Kusturice. Tuzlak je rodom (1961) i nekadašnji ministar za kulturu Kantona Sarajevo. Na 27. Herceg Novi – Montenegro film festivalu, publika ga gleda u čak tri takmičarska filma – u dva srpska: "Falsifikatoru" i "Odumiranju" i u hrvatskom "Ljudožderu vegetarijancu".

Posle uspješne svjetske premijere prije mjesec dana u Karlovim Varima, film "Odumiranje" mladog Miloša Pušića, prema drami Dušana Spasojevića i u produkciji glumca Branislava Trifunovića, vrlo dobro je dočekan i na Kanli Kuli, gdje ga je Hadžihafizbegović prvi put gledao i za "Politiku" podjelio utiske:

– Koliko god da je bizarna i trivijalna izjava Endi Vorhola u jednom intervjuu da pred umjetničkim djelom, bilo da je to slikarstvo, književnost, muzika ili film, kod njega postoji samo jedna estetska kategorija, a to je – da li ga nešto drži ili ne drži. Sinoć nisam htio da gledam film "Odumiranje" samo navijački zato što sam dio ekipe, već sam sjeo da gledam da vidim kako to diše. I znate šta – mene je to držalo. Taj bih film mogao da gledam ponovo, bez obzira što sam odmah stavio amandman da je mogao trajati 15 minuta kraće. Film me dirnuo, veći je i u produkcijskom i cijelom autorskom domašaju nego što sam ja očekivao. To je ozbiljan film.

Kada bi ga Vi kao glumac u njemu još dublje analizirali, šta biste još rekli?

- Nikada se stvari ne mogu analizirati iz stanja prezenta. Kada ovo malo fermentira, kada prođe izvjesno vrijeme, film "Odumiranje" će dobiti svoju valorizaciju, možda za pet do deset godina. Jer, umjetnost ima dva zadatka: da otvara probleme i popravlja ljude. Ovaj Pušićev film je uradio obje stvari. Otvorio je problem odumiranja srpskog sela i popravlja ljude, jer posle njega nije moguće, a da se ne razmišlja o tome gdje je smisao. Ovo i jeste u neku ruku film o potrazi za smislom života i ja ga tako kontestualno i posmatram.

Način na koji ste Vi i Boris Isaković odigrali svoje uloge, navodi na otvaranje one teme koju smo otvorili u Puli, o razlici između lika i skice za lik?

- Ne postoje dva glumca na svijetu koji imaju isti sistem priprema. Ima jedna anegdota da sam ja sa Brankom Šmitom snimio tri igrana filma, a imao ukupno četiri radna dana. Sve uloge za po dan, dan–dva. Ali, ja se za takve uloge pripremim tako da napravim kompletnu biografiju lika, jer lik mora odgovoriti na najbizarnija pitanja: koje jelo voli, za koga navija, koju muziku sluša, kako bi reagovao kada bi se slučajno zaglavio u liftu, kako je rastao, ko su mu bili roditelji. Bez obzira koliko mala uloga bila, ja napravim biografiju lika i to tako da ne postoji pitanje na koje ne mogu da odgovorim i gledaocu i kritičaru i kolegi glumcu, reditelju, snimatelju. Recimo, u "Karauli" sam imao svađu sa Rajkom Grlićem, jer sam insistirao da moj poručnik Safet Pašić u svojoj sobi drži poster "Partizana", a ne "Crvene zvezde", jer sam istraživanjem došao do činjenice da su svi muslimanski oficiri u JNA listom navijali za "Partizan". Primjera ima raznih. Tako sam se pripremao i za ulogu Genija geometra u "Odumiranju" i onda kada uđem u scenu, baratam najmanje sa 50 odgovora vezanih za taj lik. E, u tome je razlika između skice za lik i lika.

Koji je ključni momenat u glumi?

- Mjera! Kada bih ja morao izvući riječ koja me determiniše kao glumca to je riječ mjera, a mjera je tačka gdje se sudaraju sloboda i odgovornost. Kada se upali kamera ti si slobodan, možeš da uradiš šta hoćeš, ali ako nemaš mjere – prokliže, publika onda lako prepozna da je to falš. Kada imaš mjeru, to onda dobija pravu težinu. Mesi je najbolji igrač na svijetu, ima ekstremnu slobodu u "Barseloni", ali kada "Barselona" izgubi on je odgovoran. Nekada kada može da da go, on loptu doda Čavezu ili Pikeu. Znači, igra sa mjerom i zato je veliki. Da igra bez mjere bio bi k’o ovaj Ronaldo sa njegovim rolinzima.

Kako je u pozorištu?

- Ja sam u pozorištu u svađi sa nekim postmodernistima, koji hoće postmodernu da uspostave kao standard. Ne može postmoderna biti standard! Sada se uvodi jedna veoma opasna teza u teatar na svim prostorima bivše Jugoslavije, pa i u Evropi. To je, da ono što u teatru uzbudi malog, običnog čovjeka – vodoinstalatera, sobaricu, električara, to je sumnjivo! To je "sumnjivi teatar", dok ovaj bezidejni, nerazumljivi teatar postaje "in" i nameće se kao standard.

Koliko ste filmova snimili u Srbiji?

- U poslednje tri godine igrao sam u šest srpskih igranih filmova. U Markovićevoj "Turneji" i "Falsifikatoru", u "Ledu" Jelene Bajić Jočić, u "Smrt čoveka na Balkanu" Momčilovića, Pušićevom "Odumiranju". Poslije uspjeha gostujuće predstave "Žaba" u Ateljeu 212, ponovo je u Srbiji zavladalo interesovanje za mene kao glumca. Trenutno sa Miroslavom Momčilovićem radim na jednom novom projektu, hemijamo nešto, pokušavamo da nađemo finansijske mecene. Momčilović je ponovo napisao sjajan scenario, pod nazivom "Smrdljiva bajka" koji tematizira život beogradskih klošara. Ovaj projekat će uskoro učestvovati na CineLinku Sarajevo film festivala, pa ćemo vidjeti.

Čemu Vas je život još naučio?

- Vraćam se knjigama koje sam nekada čitao: Čitam ponovo Kunderu poslije 30 godina i sada sasvim drugačije razumijem rečenicu iz "Nepodnošljive lakoće postojanja" u kojoj se kaže: "Svaki učenik na času fizike ili hemije može jedan eksperiment da ponovi pet ili sto puta, ali čovek koji živi samo jedan život nikad ne zna je li neku stvar trebalo da uradi ili ne". Divna rečenica. Čitam sada Branka Ćopića, ponovo. Genijalan pisac! Mogu da ga čitam danima. On uopšte nije samo diječiji pisac.

Dečaci iz ulice Marksa i Engelsa

Na hercegnovskom festivalu biće upriličena zatvorena projekcija novog crnogorskog dugometražnog igranog filma "Dečaci iz ulice Marksa i Engelsa" Nikole Vukčevića, po tekstu Milice Piletić, u kojem Hadžihafizbegović igra zajedno sa Nebojšom Glogovcem. "To je hrabar film o vunenim vremenima ovde u Crnoj Gori, koji tematizira jednu tabu–temu", kaže Hadžihafizbegović, koji je upravo završio snimanje igranog filma u Makedoniji, a čeka ga i premijera slovenačkog filma "Ćefuri, raus" (Došljaci, napolje – prim. aut.) Gorana Vojinovića, koji govori o segregaciji i ksenofobiji Slovenaca prema manjinama.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz lista "Politika" od 05.08.2013.)

Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Saobraćaj

Jedan TAG uređaj za sve autoceste u regionu - BiH potpisuje protokol o saradnji sa Srbijom, uskoro i sa Hrvatskom

Nakon što je uvođenjem zajedničkog TAG uređaja za naplatu cestarine omogućeno da vozači iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske kroz naplatne rampe na autocestama prolaze bez čekanja, isto će uskoro moći i građani BiH. Naime, na inicijativu resornih ministara Bosne i Hercegovine i Republike Srbije Edina Forte i Gorana Vesića, u četvrtak će u Beogradu biti potpisan protokol o saradnji i sa Bosnom i Hercegovinom. Drugim riječima, svi oni

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDJE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDJE

Pratite na našem portalu vijesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izvještaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.