Tomislav Cvitanušić, triatlonac i vječiti pustolovac - Uvijek možemo biti bolji

Tomislava Cvitanušića, šira javnost poznaje posebno po njegovim sportskim poduhvatima koja počinju sa košarkaškim danima u KK Bosna, da bi kasnije prerasili u alpinizam i triatlon, discipline u kojima pomjera sopstvene granice.

Tako je bilo i početkom avgusta kada je uspješno završio najekstremniji triatlon na svijetu, poznat kao Norseman.

Za sebe kaže da je ovisnik o sportu, naravno u onom pozitivnom smislu, kao i da je njegov najveći uspjeh da se još uvijek raduje napornom treningu, da uživa u postavljanju težih i viših ciljeva, i da svakodnevno pokušava da nauči nešto novo kao i da napreduje u fizičkom i u duhovnom smislu.

Cvitanušić se bavi i motivacionim govorima na kojima nastoji da publici prenese iskrena iskustva iz svoje bogate biografije.

- Moja poruka publici je originalna i zbog toga se traži stolica više na predavanjima. Naime, ja ne govorim o teoriji ili stvarima koje sam pročitao, ja govorim o onom što sam sam proživio i iskusio, to je velika razlika i publika cijenu tu autentičnost - ističe Cvitanušić za eKapiju.

Sa četiri godine Cvitanušić se sa porodicom seli u Sarajevo iz rodne Pule, a kako kaže i danas nema namjeru da napusti grad pod Trebevićem.

- U Sarajevu sam proveo najbolje godine života, tinejdžerske dane, školovanje, sportsku karijeru, ali i tragične devedesete. Odvijek sam sanjao da ću postati pilot, ali me je život odveo u potpuno drugom smjeru, negdje između sporta i menadžerskih poslova.

Prisjećajući se djetinjstva ističe da je majka bila ta koja je obilježila njegovo odrastanje.

- Odrastao sam sa dvije sestre na Dolac Malti, a mama je sve stigla, ići na posao, učiti đake biologiju i kemiju u školi, odgajati nas troje kući, a da nam ništa nije nedostajalo. Otac je takođe imao svoju ulogu, te ću im zauvijek biti zahvalan na svemu što su me naučili i na načinu kako su odgajali mene i moje sestre - kaže nam Cvitanušić.

Njegove tinejdžerske dana obilježili su osamdesete i pozicija Sarajeva kao kulturnog, sportskog i muzičkog centra bivše države.

- Zimska olimpijada, Bijelo dugme, Plavi orkestar, Željo i Sarajevo, Dolly Bel…, zar treba još nešto. Bilo je to lijepo i bezbrižno vrijeme za tinejdžere, drugačije nego danas. U današnje vrijeme tinejdžeri sjede u hoka barovima i surfaju po telefonima. Jednostavno su druga vremena za mlade sa kojima baš i nisam oduševljen. Mi smo bili kreativniji i više smo komunicirali, družili se. Nije bilo interneta.

Nakon srednje škole upisuje Mašinski faklutet u Sarajevu gdje je bio odličan student i, kako kaže, sve je išlo dobro do ratnih zbivanja kada je već bio negdje na pola studija.

- Dolaskom mira sam shvatio da sam u stvari cijeli život proveo na neki način u sportu, te sam donio odluku da upišem, a potom i uspješno završim Fakultet sporta i tjelesnog odgoja.

Dodaje i da je nažalost njegova generacija imala tu nesreću da su najbolji studentski dani bili prekinuti raspadom bivše države.

- Do tada te dane pamtim prije svega po prijateljima sa kojima sam se u to vrijeme družio, ali i po neprospavanim noćima u periodu ispitnih rokova.

Najveće ljubavi alpinizam, triatlon i učenje

Na pitanje "Šta je vaše osnovno profesionalno usmjerenje?" Citvanušić kaže da je teško odgovoriti te da se bavi raznim poslovima, ali ono što najviše voli je van radnog vremena, triatlon, alpinizam, stalno učenje.

- Deset godina u KK Bosna i moji treneri su umnogome utjecali na to kakva ću osoba postati u životu. Kao mlad čovjek sam rano stekao radne navike, imao sam sreću da me treniraju košarkaške legende poput Bosiočića, Đogića, Delibašića. Oni nisu bili samo treneri, oni su nas kroz sport učili univerzalnim vrijednostima i na tome ću im zauvijek biti zahvalan. U to vrijeme KK Bosna je bila sjajna sredina u kojoj su se odgajali mladi ljudi i sportisti.

O počecima bavljenja alpinizmom, kao i maratonskim i triatlonskim disciplinama kaže da je to došlo samo po sebi, kao rezultat dugogodišnje sportske karijere.

- Jednostavno je bilo vrijeme za neke nove poduhvate i vještine, a baviti se nečim novim je uzbudljivo i zabavno. Pobjeđivati samog sebe, a ne druge je jako težak posao, ali je zadovoljstvo nemjerljivo.

Njegovi glavni sportski motivi ostali su nepromjenjeni od samih početaka.

- Da svakog dana budem bar malo bolji nego dan prije. Uvijek možemo biti bolji, napredovati, raditi na sebi , naučiti nešto novo.

Sportski poduhvati su ga odveli na skoro sve kontinente, a kako ističe gdje god da je putovao trudio se da se ponaša primjereno i da pokaže poštovanje prema domaćinima.

- Ono što sam primjetio je da je dobrodošlica bila toplija u zemljama koje i nisu tako bogate. Na granici Turske sa Iranom, kada sam išao na planinu Ararat, proveo sam nekoliko dana među Kurdima koji su u tom dijelu zemlje većinski narod. Nikada neću zaboraviti njihovu ljubaznost i domaćinstvo. Oni su takvi da će sa vama podijeliti posljednji zalogaj, mada ni sami nemaju puno.

Nakon više od 17 sati triatlona u Norveškoj, koji je počeo skakanjem sa trajekta u ledenu vodu fjorda, da bi se nastavio 180 km dugom vožnjom bicikla po najvišem planinskom platou u Sjevernoj Evropi, i maratonom, Cvitanušić se sprema za novi izazov.

- U oktobru me čeka Ironman Barselona, i s tim ću privesti sportsku godinu kraju, godinu u kojoj sam trčao i Londonski maraton i popeo se na najviši vrh Sjeverne Amerike i nahladniju planinu na svijetu, Denali, 6.194 mnv.

Sve se dešava sa razlogom

Cvitanušić kaže da je za njega životni uspjeh da još uvijek ima želju da uči, i dodaje da je ponosan na činjenicu da uvijek pokušava naći način da nekako bude na usluzi ljudima kojima je potrebna pomoć ili podrška.

Ističe da na svom životnom putu ne bi ništa mjenjao jer se sve u životu dešava sa razlogom.

- Slobodno vrijeme sami stvaramo, ako se ustanemo u 5 ujutro onda ga i imamo. Uglavnom ga provodim na druženje sa prijateljima, treninge, čitanje…

Za sebe kaže da se vidi kao osobu koja svaki dan uči, kao neko ko se trudi da živi život punim plućima, a da ga ispunjava zadovoljstvom da nekom drugom bude od koristi.

- Svi mi imamo mane, što ih prije spoznamo i budemo iskreni prema sebi, onda možemo i raditi na sebi da budemo bolji. Što se tiče talenta i vrlina, neka drugi o tome govore, ili naša djela, a ako krenem nabrajati svoje mane, mislim da bi mi trebalo puno vremena za to.

Iako postoje mnoge osobe za koje može da kaže da im se divi, na vrh liste ipak stavlja svoje roditelje.

Navodi i da na dobrotu uzvraća dobrotom, a na uvredu i poniženje ne obraća pažnju jer više govore o onome koji ih je uputio, nego o onome kome su upućene.

- Do sada sam ostvario sve što sam naumio, tako da nemam nekih posebnih želja, možda bih konačno trebao završiti doktorsku disertaciju na Fakultetu kriminalistike u Sarajevu, to mi kaže i moj mentor - šaljivo zaključuje Cvitanušić.