– U Sarajevu imam svoje rituale. Dakle, uvijek moram otići kod Hadžibajrića. Em su mi familija, em obožavam tu aščinicu. Tamo idem na japrake i sogane. Odem kod Hodžića na ćevape i idem na sač i pitu. Imam i mnogo prijatelja s kojima se uživam družiti. Tako da je za mene Sarajevo užitak na užitak. Prijatelji, hedonizam, gastronomija… Oduvijek sam volio Sarajevo. Drago mi je da nakon svih tih događanja iz 90-ih da Sarajevo raste.
Kaže da ne postoji dokumentarac koji je htio prikazati a nije smio.
– Postoje dokumentarci koje nisam htio prikazati jer ne valjaju. Sve što je dobro sam pokazao zbog čega sam ponekad imao i problema. Ali, i u takvim situacijama sam imao podršku mojih kolega i nadređenih, tako da nije bilo cenzure.
Manjak dobrog scenarija u SAD-uA koji su to dokumentarci koje svi moramo pogledati?
– Sve radove Michaela Moora svakako treba pogledati, jer je taj čovjek dokumentarce pretvorio u kategoriju igranih filmova. Vrte se po kinima najnormalnije. Dokumentarci Davida Attenborougha su klasici. BBC-eva škola prirodnih znanosti. Joshua Oppenheimerovi (Joshua op.a) su izvrsni, gledali smo ih i na SFF-u. Ima dobrih hrvatskih, bosanskih i srpskih autora koji rade izvrsne dokumentarce. Dokumentaristika je najbrže rastući žanr. Oni su življi i u mnogo boljoj situaciji. Filmovi, nažalost, mnogo ovise o potencijalnom uspjehu. Kada pogledate američku produkciju, to su uglavnom neki Marvelovi stripovi stavljeni na ekran. Manjak je dobrih scenarija u SAD-u, tako da sve više rade rimake evropskih filmova. Serije su sve kvalitetnije, sve se više u njih ulaže i sve su jače ekipe – analizira Hadžiselimović.
Mirovina mu daje više vremena za čitanje i on se, kako kaže, u posljednje vrijeme vraća starim naslovima.
– Prijatelji mi kažu da se to i njima dešava. Ponovo čitam knjige koje sam čitao prije 20, 30 godina. I svakog puta to više nije ista knjiga. S obzirom na vlastita iskustva i protok vremena, čitajući neke knjige sada, potpuno ih drugačije doživljavam.
Posljednjih godina nameće nam se Skandinavija. U književnosti, industriji, načinom života koji je mnogo humaniji, čini se, nego kod nas. Je li Đelo u svojim putešestvijama pohodio krajnji sjever Evrope?
– Obišao sam sve skandinavske zemlje. Oduševljen sam prirodom u Norveškoj, dizajnom u Danskoj, Finska je posebna priča. Čudesan spoj arhitekture gotovo SSSR-a… uživao sam. Ali posjećivao sam ih ljeti, ne bih mogao tamo živjeti. Ideja da manjka svjetla, meni kao nekom mediteranskom tipu ne bi prijala. I drugi je to način života. Moram reći da volim što je u Sarajevu, a tako je i u Zagrebu, dio kulture nalaziti se s prijateljima u kafićima, restoranima uz meze… družiti se. Toga na Zapadu nema. Ja ne bih mogao bez mediteranske sijeste. Društveni život je kod nas mnogo kvalitetniji.
Čudesna (Kotor) VarošMalo mjesto pored Banjaluke podarilo je neka od najvećih imena u Regionu. Osim Đeline porodice, od tamo nam dolaze i Asim Kurjak, Enver Moralić, Ivan Ljubičić, Mateo Kovačić, Senijad Ibričić…
– E da, s mamom Ivana Ljubičića sam se družio kao mali. Još imam kuću u Kotor Varoši za koju, nažalost, mnogi ljudi ne znaju. Ali, kada bi otišli na Bobas na Vrbanju, pa vidjeli vodopade nalik onim na Plitvičkim jezerima gdje se voda može piti, gdje je sve prepuno lipljana i rakova… To je prelijepo mjesto.
Brak je super, ali ne hvalaPoznato je da je Đelo zakleti neženja. Zanimljiva je bila njegova opaska da je brak kao opera. Ima svoju kvalitetu, ali ljudi nisu zainteresirani za to.
– Nemam ništa protiv braka. Odrastao sam u lijepoj i čvrstoj bračnoj zajednici mojih roditelja. Možda baš zato ne gledam dobro na današnje brakove. Danas se ljudi žene i rastaju na dnevnoj bazi, pa se postavlja pitanje čemu to. Pri tome, mnogi ljudi koje poznajem, brak doživljavaju kao opterećenje, stegu… Ja sam za brak, ali ga shvatam konzervativno. Brak je nešto čemu se treba posvetiti – zaključuje Đelo.
(Napomena: tekst i fotografije u potpunosti preuzete sa
sajta magazina Azra)